Lijepe sportske priče su svuda oko nas, a one ponekad nastanu slučajno. Iz ničega se stvori – nešto, a sve zahvaljujući entuzijastima, sportskim zaljubljenicima i onima koji su spremni na bilo koji način podržati simpatičnu ideju. Kada se poklope neke stvari, kada se pravi ljudi nađu na istom mjestu, onda i amaterski sport u Hrvatskoj dobije novu udrugu, klub, kolektiv…
Takav scenarij dogodio se u Općini Hercegovac, čiji stanovnici vole otići u ribolov, zabaciti štap, ali… nisu imali pravu natjecateljsku tradiciju u sportskom ribolovu. Sve do zadnjih godina.
‘Sama ideja potekla je od gospodina Josipa Cvetka, direktora firme Intersnack Adria. On je začetnik sportskog ribolova, ali sve se dogodilo sasvim slučajno. Čuo je kako ljudi u ovome kraju vole ribolov i pitao me ima li kakve šanse da napravimo ekipu, da se krenemo natjecati u ligi što me je istodobno začudilo, ali i oduševilo. Raspitao sam se, dečki su se složili, direktor, kao i cijela tvrtka, financijski su nas podržali i tako je sve krenulo prije tri godine’, rekao nam je vođa ekipe CT Intersnack Kristijan Najman koji je tako od prvih dana u ovom sportskom projektu.
Ekipa se kroz sezone mijenjala, a uz njega su sada dva nezamjenjiva člana Josip Panić i Igor Vacek.
Prvih mjeseci rezultat nije bio prioritet. Bilo je najvažnije da se stvore čvrsti temelji, ali kako je i vrijeme prolazio polako su dolazili – uspjesi.
‘Iz dana u dan, rasli smo, bili sve bolji. U Županijskoj šaranskoj ligi prve godine smo bili peti, pa zatim treći, a u ovoj trećoj sezoni drugoplasirani čime smo izborili pravo nastupa na Kupu Hrvatske na jezeru Ontario u Lučkom (Zagreb, 21-23. kolovoza).’
I sportski ribolovci ne idu ‘grlom u jagode’, studiozno se pripremaju za natjecanja, ‘bijela zastava’ ne postoji…
‘Ovih godina dobro smo upoznali vode u našoj Županiji, pa znamo gdje nas što očekuje, ali Ontario je jako velik, prostire se na 55 hektara i trenutačno skupljamo informacije sa svih strana, imamo videa tu je i Internet. Gledamo i proučavamo tko što i kako radi. Mogu reći da je zahtjevno jezero, velike su daljine na kojima se mora bacati od 120 do 180 metara, pa prilagođavamo naš pribor, role, špagice, najlone, pazit ćemo na prihranu, ‘tajger’ (tigrov oraščić), kukuruz, boila, mamce…’, pričao nam je Kristijan.
No nije to sve na što u sportskom ribolovu morate obratiti pozornost?
‘Ne možete kontrolirati vremenske uvjete, kiša, vjetar, snijeg, vrućina. Sada se nadamo da dobijemo mjesto negdje u hladu, da nismo na suncu sva tri dana, jer nije jednostavno. Teško je i po noći, dolazi umor, a riba grize. Srećom, troje nas je, pa jedan nakratko odspava dok dva dežuraju i tako na smjenu’, rekli su nam u glas Kristijan i Josip te nam otkrili da je najveći ulov ekipe bila riba:
‘…od 18,9 kilograma.’
U sportskom ribolovu, u našoj Županiji, strogo se pazi i na humanost prema ‘ulovu’. Ribe se tretiraju onako kako bi i trebalo kada je riječ o sportskoj zanimaciji.
‘Ovdje se peca po principu ulovi i pusti. Strogo se pridržavamo pravila kao i sve druge ekipe. Morate imati kadicu, riba se stavlja u nju, a ne na pod, pa antiseptik, jer se prije vraćanja u vodu riba treba dezinficirati gdje je upiknuta. Ne možete imati na raspolaganju samo jednu mrežu, nego njih recimo 15, jer samo jedna riba može biti u jednoj mreži, nema živih mamaca…’, objašnjavao nam je ribički tandem Kristijan – Josip.
Na natjecanjima uvijek ima zgoda i nezgoda. Jedna takva zadesila je upravo našeg sugovornika.
‘Bilo je to kolo u Garešnici, subota predvečer, uhvatio sam amura 5-6 kilograma i kada sam ga išao otkvačiti, nekako se zakačio za mrežu kroz usta, a meni se udica zabila sve do kostiju. Dečki su skočili da me ‘oslobode’, jer kako se amur trzao tako je i mene povlačio. Bilo je za mene bolno iskustvo, a za njih smiješno’, kroz smijeh nam je rekao Kristijan, a na ovu anegdotu nadovezao se Josip.
‘Od tada više ne otkvačuje amura, to prepušta nama.’
Vratili smo se na ozbiljnije teme. Sigurno kao sportska ekipa postoje i ciljevi.
‘Na završnici koja je pred nama, 24 ekipe, bilo bi zaista top, super, kada bi završili među troje najboljih, ali konkurencija je jaka, iskusnije ekipe. Za dobar plasman igra znanje, ali i faktor sreće. Što se tiče prvenstva, postoji 1., 2. i 3. liga, na nacionalnim razinama, a to je nešto za što trebate imati više vremena, a i veći su financijski izdaci. Morate otići na vodu gdje ćete pecati, upoznati je, jer svaka voda traži drugačiji pristup, mamce, prihranu…’
Ima ljudi koji sa skepsom gledaju na sportske ribolovce, a neki idu toliko daleko da sportski ribolov ne smatraju sportom?
‘Da, ima ih, ali su oni totalno u krivu. Jedno kolo traje tri dana i ljudi misle da mi tada ništa ne radimo, odnosno sjedimo i uživamo, a to uopće nije lagano. Pa vi nekada morate baciti na desetke kilograma razne prihrane na velike daljine, za to vam treba dobra kondicija, budni ste danima, borite se s umorom i kao što smo ranije rekli s vremenskim neprilikama. Ne, nema nikakvih odgoda čak i ako je vrijeme zaista loše, ma da je i potop. Kada se dogodi jak vjetar, sve vam leti okolo, a vi ne možete dobro zabaciti ni na željenu daljinu. Naravno, rezervna roba je pod obavezno’, pričali su nam naši sugovornici.
Podrška onda dobro dođe?
‘Obitelji su nam podrška, dolaze nam u posjet, donesu klopu, cugu, žele se uživo uvjeriti kako sve funkcionira i kako nam ide. Vesele se s nama…’
Tri dana na jednom mjestu, ne poludite li, ima li nesuglasica, trzavica s drugim ekipama ili međusobno?
‘U ove tri godine nikakvih problema, baš ništa s nikime, sve ekipe su korektne, a tako je i kod nas. Zna se tko što radi i kako radi. U prvom kolu smo se još upoznavali, a kada smo shvatili tko je u čemu najbolji toga se i držimo’, jasan je bio Kristijan.
Koje osobine trebate posjedovati kako bi bili dobar sportski ribolovac?
‘Upornost i strpljenje’, kratko su nam rekla obojica i dodala:
‘Morate trenirati, isprobavati nove sisteme, mamce, role, štapove, ne paše svakome isti štap, netko želi duži, netko kraći, razlika je i u čvrstoći, ima toga, nije jednostavno kako neki misle.’
Pretpostavljamo da oprema nije jeftina?
‘Istina, imate role od 100, ali i 600 eura i skuplje, signalizatore za 50, ali i 500 eura. Svake godine izbace nešto novo, a ako želite biti u korak s drugima morate ulagati.’
Ranije u razgovoru spomenuli ste i faktor sreće?
‘Na natjecanjima izvlačite mjesto na kojem ćete pecati, a ove godine kod nas je to radio Josip i bio zaista sretne ruke. No kada izvučeš dobro mjesto osjećaš i pritisak, jer sada trebaš nešto i uloviti, a lako se može dogoditi da se nešto zezne. Isto tako ovisi dosta i tko je pored vas. Mi smo često pored sebe imali Garešnicu koja je prvak, a ti dečki su zaista odlični i znaju kako privući ribu k sebi, dakle dalje od nas’, objasnio nam je Kristijan.
Tko je u timu ‘Katica za sve’?
‘Igor Vacek i ja smo zaduženi više za sam ribolov, natjecateljski dio, ali za sve ostalo Josip, on je nezamjenjiva logistika, nema što nema. Ako trebate tabletu za glavu – on ima, flaster – on ima, kliješta – on ima, ako nema – on će nešto napraviti ili izmisliti. Kolega je zaista fenomenalan’, rekao je Kristijan koji se na kraju razgovora prisjetio još nekih ljudi bez kojih sportskog ribolova ne bi bilo u Hercegovcu, barem ne natjecateljskog.
‘Ovim putem zahvalio bih se u svoje i ime kolega još jednom direktoru Cvetku, svim ljudi u firmi, ali i izvan nje, koji nas podržavaju, te posebno našoj Vlatki što trpi naše zahtjeve, rješava probleme. Uvijek je smirena i spremna pomoći.’
