Nova vruća tema u sportu su postali liječnički pregledi sportaša i sportašica, a koji bi za neke klubove mogli biti onaj ‘zadnji čavao u lijesu’. Ne, ne uveličavamo nastalu situaciju nego samo osluškujemo paniku kod amaterskih sportskih kolektiva koji su zbog sve većih troškova na ‘konopcima’. Koliko smo samo puta čuli ‘sve je poskupilo’, pa tako i registracije, sudačke takse, samo sudjelovanje u natjecanjima, a tu su i liječnički pregledi.
Nekada ste za bavljenje sportom trebali obaviti pregled svakih šest mjeseci, sada je potrebno jednom u godinu dana, ali se trošak klubova svejedno povećao, jer zdravlje sportaša više ne košta 15-20 eura, nego od 50 pa do 100 eura. Zavisi kod koga i što se sve traži, jer su i sportovi kategorizirani po fizičkoj težini sporta.
Da se razumijemo, nismo mi protiv pregleda sportaša, ipak je u pitanju njihovo zdravlje, ali nije isto je li riječ o profesionalcu ili amateru. Uzmimo za primjer profesionalnog nogometaša, njemu je nogomet posao, on od toga živi i normalno je da mora proći pregled.
U amaterizmu je totalno drugačije, igrači u najnižim županijskim ligama ga igraju iz ljubavi (ako zažmirimo na putne troškove), nisu u nekom sjajnom kondicijskom stanju (pa neki su po godinama ‘debelo’ veterani) i oni žive od nekog drugog posla, a na kojem im u pravilu poslodavac plaća odlazak na liječnički.
Recimo, profesionalni vozač kamiona svake godine prolazi rigorozne preglede, tu su i vatrogasci, pa građevinari pa ostaje nejasno ako su pregledani kod nekog doktora zašto je potrebno da isti pregled obavljaju i za amaterski nogomet. Zašto pregled za posao ne bi zadovoljio uvjete i za nogomet (ili neki drugi sport). Ili ovi drugi doktori nešto više znaju?
Godinama slušamo istu priču. Djecu treba maknuti s mobitela. Treba ih izvući iz kuća, potaknuti na kretanje. Treba više ulagati u sport, zdravlje djece i prevenciju. Roditelje ‘vučemo za rukav’, govorimo da djecu upišu na nogomet, rukomet, košarku i druge sportove.
Klubovi se trude okupiti što više djece, stvoriti nove mlađe kategorije (a to vjerujte nije lako u nekim sredinama koja su suočena s odljevom stanovništva), A onda donesemo propis nakon kojeg se mali amaterski klubovi, ali i roditelji, s pravom mogu zapitati – želi li država uopće da djeca ostanu u sportu?
Novi Pravilnik o zdravstvenim pregledima sportaša donesen je 11. ožujka 2026., a nakon objave u Narodnim novinama stupio je na snagu krajem ožujka. Iako je Pravilnik donesen još u ožujku, čini se da će tek sada doći u ‘centar’ javnosti.
Zašto? Zato što je jedno čitati pravilnike, članke, stavke i tablice. Nešto sasvim drugo je uzeti kalkulator. I početi računati.
Ponavljamo, zdravlje sportaša mora biti na prvom mjestu. Detaljniji pregledi mogu na vrijeme otkriti zdravstveni problem. U konačnici, možda i spasiti nečiji život. Nitko razuman neće tvrditi da djecu i odrasle treba pustiti da se sportom bave bez odgovarajućeg zdravstvenog nadzora.
Ali postoji jedno vrlo jednostavno pitanje. Tko će sve to platiti i zašto su pregledi amaterskih sportaša kod vlastitih doktora opće medicine bezvrijedni pa i oni su završili fakultet kao i njihove kolege koji odlučuju koji je sportaš zdrav, a koji nije,
Isto tako, novi minimalni opseg pregleda za sportove s visokom dinamičkom komponentom, među kojima je i nogomet, uključuje i laboratorijske pretrage. Kompletnu krvnu sliku, jetrene enzime, ureu i kreatini, glukozu, pregled urina… Ma, nećemo dalje nabrajati…
Znači ukupni trošak može prijeći 100 eura po sportašu. Pa BŠK Brezovac, županijski trećeligaš, najniži rang natjecanja, ima više od 100 članova. Tko će platiti račun od oko 10.000 eura? To je pojedinim klubovima godišnji proračun, a treba uz to namiriti natjecanje, suce, prijevoz, opremu, režije, održavanje igrališta, svlačionica, trenere… I desetke drugih troškova za koje ljudi izvan sporta često ni ne znaju da postoje. Hoće li klubovima uopće ostati euro da djeci omoguće sok ili seniorima jednu gajbicu piva?
I onda se čudimo kada klubovi podignu članarine, a onda se dogodi lančana reakcija, jer roditelj kaže da više ne može financirati sport za dvoje ili troje djece pa se ugasi mlađa kategorija.
A možda bi se prije svega trebalo postaviti jedno pitanje onima koji donose propise, a koji očigledno nemaju financijske probleme ili nikada nisu bili u amaterskom sportu pa nemaju pojma kako on uopće funkcionira.
Ne treba izmišljati komplicirane primjere. Zamislimo jednu sasvim realnu situaciju. Obitelj s četvero djece, roditelji teško spajaju kraj s krajem, a klinci želi igrati nogomet. Lokalni seoski klub zna kakva je situacija u obitelji i izađu im ususret i kažu – nemojte plaćati članarinu, neka treniraju, igraju se s vršnjacima, neka trče za loptom umjesto da budu na mobitelu. Roditelji sretni, djeca sretna i klub sretan, jer ih treba. Mali seoski klubovi ponekad doslovno skupljaju djecu iz nekoliko sela kako bi uopće imali dovoljno igrača za jednu generaciju.
I onda dolazi nova računica, računica kao pljuska, ma šamarčina od koje vam se zavrti u glavi, i roditeljima i predsjedniku kluba.
Pregledi i laboratorijske pretrage čiji ukupni trošak može prijeći stotinu eura po djetetu. A za obitelj s troje, četvero ili više djece? Sami izračunajte, lako je, ali nemojte da vam se zavrti…
Što napraviti? Reći roditeljima sa skromnim primanjima da plate, tražiti sponzore koji su već prije pomogli ili se jednostavno zahvaliti djeci i reći ne možete igrati. Ili možda jednostavno ugasiti klub?
Kao što smo već naveli apsurdno je da imaš ‘svježe’ nalaze od medicine rada, a i dalje trebaš sportsko uvjerenje. Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za posao nije automatski uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za igranje nogometa, rukometa ili bavljenje drugim sportom. Čovjek može biti sposoban za svoj posao, rizičan posao, opasan i težak posao, ali to nije dovoljno čak ni ako se bavite šahom ili pikadom. Da, i oni moraju posebno otići napraviti preglede.
I što ako nekom sjajnom šahistu dođu loši nalazi, zar mu treba zabraniti da se bavi šahom? A ako mu se dozvoli, zašto se onda uopće radio pregled? Puno je tu nejasnoća.
Formalno, objašnjenje postoji. Sportska sposobnost utvrđuje se za određeni sport i dobnu skupinu, ali ostaje pitanje zdravog razuma. Ako je čovjek prije nekoliko tjedana bio u medicini rada, napravio dio potrebnih pretraga i ima svježe nalaze, koliko će ga onda koštati sportski pregled? Hoće li postojeći nalazi u praksi doista biti priznati? Hoće li sportaš koji dolazi s kompletnom medicinskom dokumentacijom platiti manje? Ili će cijena pregleda na kraju biti gotovo jednaka? To su vrlo konkretna pitanja. I klubovi, sportaši i roditelji zaslužuju konkretne odgovore.
A troškovi tu možda ni ne završavaju. Klubove u narednom razdoblju čekaju i dodatne obveze vezane uz medicinsku opremu i osobe osposobljene za njezino korištenje. To znači novu opremu, edukacije, tečajeve, ljudstvo. I, naravno, nove račune.
Ponovno treba naglasiti – sigurnost sportaša nije nešto na čemu treba štedjeti. Ako odgovarajuća medicinska oprema i educirana osoba spase jedan život, nitko neće pitati koliko je oprema koštala. Ali pitanje je mora li baš svaki novi trošak završiti na leđima amaterskog kluba ili amaterskog sportaša (ili roditelja). Koliko još obveza može preuzeti udruga koju vode volonteri dok se ne kaže ono što nikako ne želimo čuti – Dosta, zatvaramo klub?
Ili će se dogoditi nešto jednako neugodno. Hoćemo li prvenstva osvajati na terenu ili za zelenim stolom zato što jedan seoski klub nije uspio pronaći nekoliko tisuća eura za liječničke preglede? Naime, svi koji poznaju amaterski nogomet dobro znaju koliko brzo jedno pitanje – ‘Je li njemu liječnički važeći?’ – može postati važnije od devedeset minuta nogometa. Što ako 10 od 14 klubova u 1. ŽNL, 2. ŽNL ili nekoj drugoj ligi neće imati urednu medicinsku dokumentaciju, što onda, hoćemo li imati Ligu 4 ili što? Ne samo u nogometu!
Ljudski život nema cijenu, ali je li zaista potrebno raditi pregled za posao (školu), pa za nogomet ili košarku, a još ako ste i član recimo pikado kluba i treći pregled. Puno pitanja, a izgleda da na sva pitanja nitko nema sve odgovore… O ovoj temi možemo i dalje razglabati, ali postaje jasno da uvijek ‘naje..’ oni koji imaju najmanje ili nemaju…