Od kada se prije više od 100 godina nogometna lopta zakotrljala travnjacima Bjelovarske-bilogorske županije, ovaj sport obilježili su mnogi sjajni igrači, čak i reprezentativci, treneri – inovatori, ali i suci. ‘Ljudi u crnom’ (kako ih vole nazivati) zasigurno nisu najomiljenije osobe, ali postoje i oni koji su tijekom svojeg dugogodišnjeg rada osvojili respekt kod onih koje je najteže ‘kupiti’ – naroda.
Stjepan Hruškar gotovo je tri desetljeća sudac u našoj županiji, ali i dobar dio godina van nje, na puno višoj razini. Neki ga smatraju najboljim županijskim sucem, a neki jednim ‘od’ najboljih. No svi se slažu da je riječ o djelitelju pravde s istančanim osjećajem za pravdu, koji naravno nije bio bezgrešan, ali koji je svojim autoritetom, dosljednošću, kvalitetom i karakterom zadobio poštovanje svih onih koji su ‘umiješani’ u nogomet – od igrača, trenera, sportskih djelatnika, klupskih predsjednika, samih kolega i što je najvažnije navijača…
‘Smatram da je zaslužio suditi najviši rang hrvatskog nogometa, ali nažalost o tome nije odlučivala samo kvaliteta. Jako mi se sviđa njegov stil suđenja gdje je kroz iskustvo, znanjem o Pravilima nogometne igre i komunikacijom, uspostavljao odličan kontakt i autoritet među igračima’, rekla nam je najpoznatija naša županijska sutkinja Kristina Veljačić, jedna od mnogih koje je ‘Štef’ sudački odgojio.
Na kraju sezone županijski nogomet bit će siromašniji upravo za Hruškara koji je odlučio zatvoriti jedno poglavlje svojeg života, a kako bi otvorio novo. Njegova odluka mnoge je iznenadila.
‘Poslije 28 godina odlučio sam da je dosta, jer smatram da sam dao sve od sebe. Zbog obitelji nisam više u mogućnosti odrađivati cijele vikende, tu su supruga, kćerkica mi ima šest godina, ali želim ostati u nogometu u nekom drugom ‘sustavu’, možda kao mentor mladim sucima ili čak kao nogometni trener, jer sam u jednom razdoblju radio s djecom u Bjelovaru. Vidjet ćemo’, rekao nam je Hruškar u uvodu razgovora te se odmah sjetio onih bez kojih ne bi bio to što jest.
‘Ovim putem želio bih se zahvaliti svim igračima, trenerima i gledateljima koji su me pratili tijekom karijere, možda nekada nije bilo idealno, ali svima se želim zahvaliti, jer smo svi zajedno uživali u nogometu i uzajamno se poštovali. Isto tako veliko hvala Nogometnom savezu BBŽ-a na čelu s predsjednikom Slavkom Prišćanom te Komisiji nogometnih sudaca s prvim čovjekom Išamom Gadžom.’
A tko je zapravo Stjepan Hruškar (51), kada je doživio prvi kontakt s nogometom i kako je ušao u sudačke vode?
‘U nogomet sam ušao već sa šest godina, igrao u ždralovačkoj Mladosti do 28. godine kada sam stao s igranjem, jer sam se želio ozbiljnije posvetiti suđenju. Radim zadnjih 20-ak godina u Mirovinskom osiguranju u Bjelovaru zajedno s gospodinom Stevom Strunjakom, a on me je uveo u svijet sudaca, predložio mi da bih uz nogomet mogao i malo suditi te je tako sve počelo. Nisam mislio da ću se zadržati u tome, jer sam igrao seniorski nogomet s Mladosti u 2. i 3. ligi, ali nakon par godina rekreativnog suđenja, kao što sam rekao, prestao sam s igranjem, i profesionalnije krenuo sa suđenjem. Tada sam još bio dečko, imao sam slobodu, manje obaveza, nije bilo odricanja kod kuće, a sada je puno drugačije.’
Kako je ‘tekao’ vaš sudački put?
‘Položio sam za suca 1998., usporedno igrao još pet-šest godina pa sam sudio županijske rangove kada sam bio slobodan. Zatim sam prelomio, odabrao u potpunosti zvanje suca i dogurao do drugog ranga hrvatskog nogometa gdje sam sam se zadržao 6-7 godina. Tada su u toj ligi bili jaki klubovi Karlovac, Lokomotiva, Istra, Split te su igrali nogometaši kao Rebić, Erceg, Kramarić… Sudio sam i 1. juniorsku ligu, dakle talentima Dinama, Hajduka, Rijeke… U kombinacijama za Prvu ligu nisam bio zbog godina, jer sam prekasno počeo suditi .
Koje utakmice pamtite kao najdraže?
‘Prijateljsku utakmicu između Mladosti i Hajduk Splita, koju su prije više od 20 godina odigrali u jutarnjem terminu u Ždralovima pred gotovo tri tisuće gledatelja. Pamtit ću i suđenje u Garešnici veteranskoj reprezentaciji Hrvatske s brojnim zvijezdama za 100 godina NK Garića, sudio sam gotovo svim prvoligašima u prijateljskim utakmicama, a isto tako posebni su bili ti naši derbiji između Mladosti i Bjelovara, ne samo u seniorskoj konkurenciji nego i u mlađim kategorijama, jer su to uvijek utakmice koje su o nečemu odlučivale. Istina, nekad su u tim utakmicama pritisak i animozitet bili izraženiji, ali danas više nije tako zbog velikog broja igrača izvana.’
Koliko je bio dobar i cijenjen u svojem poslu ljudi su mogli i sami primijetiti kada su otvorili službeno Glasilo NS BBŽ-a. One najzahtjevnije utakmice u županijskom nogometu u pravilu je dobivao Hruškar. Ili je bilo riječ o derbijima, utakmicama u kojima se odlučivalo o ispadanju ili ulasku u viši rang, o prvaku, ili se radilo o nekom velikom rivalstvu. Tamo je uvijek bio on, čovjek od povjerenja sudačke organizacije. I nije bilo važno je li riječ o 1. ŽNL, 2. ŽNL ili 3. ŽNL, za njega su sve bile jednako važne, sudio ih je sa istom strašću.
‘Imao sam neku svoju viziju da odsudim utakmicu na svim terenima u BBŽ od onih najviših liga pa do najnižeg županijskog ranga. Mislim da sam čak jedini u povijesti koji se s time može pohvaliti, a upravo u tim nižim ligama može se jako dobro pokazati tko je dobar sudac i koliko te igrači cijene’, pričao nam je Hruškar koji je na pitanje je li ikada zažalio što je postao sudac imao kratak i jasan odgovor: ‘Ne!’
Kad smo već kod viših i nižih liga, je li teže suditi utakmicu između profesionalaca ili recimo onu iz najnižeg amaterskog ranga?
‘Kod profesionalaca je lakše, znaju kako se trebaju ponašati u određenim situacijama, dobro poznaju pravila, plaćeni su za igranje pa nema toliko emocija, za njih je to više posao. Kod amatera je znatno više emocija, tamo je utakmica nekima ispušni ventil, ali moram vam reći da su me ljudi iz tih niželigaških klubova oduševili, kako prihvaćaju sugestije i kako pozorno slušaju kada im objašnjavam neko pravilo s kojim nisu upoznati.’
Postoje li u našoj županiji vrući tereni, gdje publike ima mnogo i gdje je nabrijanija nego na ostalim igralištima. Ne mislimo u negativnom smislu?
‘Iskreno, uvijek sam volio suditi utakmice s puno gledatelja, da su nabrijani, jer vidim da to dobro utječe na njihovu ekipu koja daje više od sebe, zato osobno na takvu podršku gledam pozitivno. U Hajduku iz Hercegovca bila je nekada navijačka skupina, fantastično navijanje, velik broj ljudi koji su davali poticaj momčadi pa sam se i ja trudio što više, bio koncentriraniji, kako bi sve prošlo u najboljem redu, jer sam na kraju utakmice želio s tom istom publikom popričati i popiti piće. Obožavao sam takve terene. Vruće je bilo nekada i na utakmicama Mladosti i Bjelovara, i u Končanici je bilo TOP, ali danas više nema navijača, sve se svelo na povremenu podršku.’
Što je ono najljepše kod vašeg zvanja?
‘Prijateljstva, druženja, poštovanje između ljudi, bez obzira što su s jedne strane nogometaši, a s druge suci. Danas kada dođem u bilo koji grad, i van županije, uvijek susretnem nekog igrača koji mi pred kćeri kaže: ‘Pozdrav sudac, volio sam da nam ti sudiš, jer je bilo dobro’, a to nešto znači, da sam sudio i sa srcem i da sam volio nogomet. Kroz suđenje sam stekao i dva kumstva za cijeli život – Tomislava Smrčeka i Kristinu Veljačić.
Je li u vašem sudačkom ‘stažu’ bilo incidentnih situacija, neki događaj koji bi željeli zaboraviti?
‘Nikada me nitko nije udario što baš nije često na nogometnim terenima ako ste toliko dugo u tome. Bilo je ponekad pritisaka od igrača ili gledatelja, ali sve je to nogometni folklor, to vikanje, ali zaista nije prema meni bilo nekih incidentnih situacija da se osjećam ugroženo ili da moram prekinuti utakmicu. Svih ovih 28 godina bez prekida…’
Životinje u terenu, bježanje na wc tijekom utakmice, čak i tragedije uz teren… Bilo je svega, puno toga ste proživjeli u sudačkoj karijeri, anegdota, neobičnih situacija… Kada odsudite zadnju utakmicu na kraju ove sezone sigurno ćete se neobično osjećati?
‘Već sada pomalo osjećam neku prazninu, ali ispunit ću je, jer bit ću na neki način uz nogomet dok ću god moći trčati, a tu je i obitelj.’
Pripremate li se posebno za neku utakmicu, recimo za igrače koji imaju ‘padavicu’ u kaznenom prostoru i osjetljivi su na najmanji dodir (ha-ha-ha)?
‘Svaki sudac u malo višim ligama proučava igrače, a mi suci i međusobno komuniciramo, znamo tko u kojoj ekipi ‘pada’, a danas igrači uvjerljivo padaju, znaju dobro odglumiti, lako vas zavesti pa suci moraju i trebaju biti psihički jaki u glavi da ne nasjednu.’
Što se događa na sudačkim ‘kolegijima’ uoči same utakmice?
‘Na sastancima glavni sudac daje zadatke pomoćnicima, ako su mlađe kolege, većinom im kaže da će preuzeti pritisak na sebe, da neće dozvoliti da se na njih vrši pritisak. Predstavnici klubova su jako mudri, znaju kako se ponašati kod kojeg suca, jer ih isto proučavaju kako bi znali do kojih granica smiju kod koga ići.’
Koje sve odlike sudac mora posjedovati da bi bio dobar i na čemu sve mora raditi kako bi posao obavljao na visokoj razini?
‘Sudac mora biti jak u glavi, mora si sve posložiti, da su na igralištu glavni akteri igrači, a ne on, on je po meni sporedni akter koji kontrolira da ti igrači budu u granicama pravila i sportskog odnosa prema suparnicima i sucima. Sudac mora poznavati Pravila nogometne igre. Danas je mali problem što počinju rano suditi, već sa 15 godina, kako bi mogli više napredovati, a nisu igrali seniorski nogomet i nemaju taj osjećaj. Meni je moje seniorsko iskustvo nogometa jako mnogo pomoglo kod osjećaja za prekršaj, puštanje prednosti i zato je bilo na razini na kojoj je bilo.’
Kada smo gledali utakmice koje ste sudili ostao je dojam da volite ‘mušku igru’ ili se varamo?
‘Ovisi o ligi i na kojem nivou sudite. Morate se prilagoditi, svaka utakmica je priča za sebe i nosi svoje, nije isto suditi u višoj ili županijskoj ligi. Osobno volim čvrstu igru, jer sam igrao nogomet, nisam bio ‘lak’, navikao sam na duele, prije 20 godina igralo se puno čvršće.’
Koji je vaš najvažniji savjet mladim sucima?
‘Teško je biti sudački ‘učitelj’, počinju u jako ranim godinama, morate ući u njihovu glavu, shvatiti imaju li nogometnu inteligenciju za suđenje, prošao sam kroz desetak tečaja sa Išamom Gadžom, bio suradnik, bilo je tu 100-njak mladih, većina možda danas ne sudi. Mi stariji ih moramo navesti da zavole nogomet. A najvažniji savjet je da gledaju starije suce kako sude, kao i da naprave svoj stil suđenja, da se trude da greške, kojih će biti, budu nenamjerne i s time će dobiti povjerenje igrača, gledatelja i predstavnika klubova.
Vaša poruka sportskim djelatnicima, nogometašima, sucima, trenerima i navijačima?
‘Nogomet je jedna prekrasna igra i trebali bi svi uživati i imati razumijevanje za emocije sudaca, nogometaša i gledatelja, jer su svi sastavni dio ove igre. Svi ćemo ponekad pogriješiti, ali glavno je da se uvažavamo i uživamo, jer nogomet je kako se kaže ‘najvažnija sporedna stvar na svijetu’.
Upoznajmo Stjepana kroz blic pitanja!
Životni uzor? Mama
Moto? Uživati u životu i baviti se s onime što volite
Hobi? Planinarenje, tenis, biciklizam, badminton
Najdraži sport nakon nogometa? Tenis
Omiljeni sportaš? Dražen Petrović
C. Ronaldo ili Messi? Luka Modrić
Dinamo ili Hajduk? Ja sam Zagorac i zato – NK Varaždin
Da nisi sudac bio bi? Trener
Na koji film si plakao? Vuk samotnjak
Pjesma koja te uvijek pogodi u dušu? Cesarica
Prva igračka u životu? Lopta
Koju slavnu osobu bi poveo na večeru? Luku Modrića
Spavanje ili fešta? Fešta
Meso ili riba? Oboje
Pivo ili vino? Vino
Nadimak? Štef
Tko te najviše nasmijava? Kći Hela
Fotografije: Privatni album Stjepana Hruškara i portal BBŽ Sport